Rupa u zidu
12.12.2006., utorak
"Pa, ljudi moji, je li to moguće?"
Te riječi Mladena Delića često mi prolaze glavom. On je bio čuveni televizijski reporter, koji je mnogima zauvijek ostao u sjećanju baš po tom uzviku nakon uzbudljive kvalifikacijske nogometne utakmice između selekcija Jugoslavije i Bugarske 22. prosinca 1983. u Splitu. On više nije sa nama ali te njegove riječi danas mi se vraćaju i odjekuju gotovo svaki put kada čitam novine ili gledam vijesti. Naime, većina hrvatskih medija a i cijela blogosfera, barem ona koja se bavi i piše o politici, komentira nedavno objavljene izjave i snimke predsjednika svih građana Hrvatske, Stjepana Mesića, koje datiraju od 30. svibnja i 2. lipnja 1992. godine. Tih dana proslavljajući Dan hrvatske državnosti u sportskom centru Homebush u Sydneyu i dva dana poslije u najvećem hrvatskom klubu Punchbowl u Sydneyu, kao glavni govornik Stjepan Mesić izrekao je riječi koje bacaju pravo svjetlo na to što je to političar kao zanimanje odnosno kako se taj posao radi u Hrvatskoj. Podsjetimo, taj isti čovjek danas obnaša funkciju predsjednika Hrvatske. Dakle, što je to tako sporno rekao naš predsjednik? Krenimo redom, 30. svibnja 1992. izjavio je:"U Drugom svjetskom ratu Hrvati su dva puta pobijedili i to moramo reći svima, našim prijateljima i našim neprijateljima. Hrvati su pobijedili 1941. godine kada su 10. travnja proglasili hrvatsku državu. Jer Hrvati nisu tu državu proglasili zato što su fašisti nego zato što su imali prirodno i povijesno pravo na državu. Ali rezultati Drugog svjetskog rata su poznati, ali poznato je i to da su Hrvati i drugi put pobijedili u tom ratu jer su se našli zajedno sa saveznicima za pobjedničkim stolom." Dakle, po predsjedniku Hrvati su pobijedili 10. travnja 1941. kada je Slavko Kvaternik u ime ustaškog poglavnika Ante Pavelića proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku koja je bila uspostavljena nakon okupacije Kraljevine Jugoslavije od strane sila osovine. Sila osovine? Mali podsjetnik, sile osovine su bile ime vojnog i ekonomskog bloka čiji su glavni nosioci bili Njemačka, Italija i Japanski imperij. Nosioci ovog bloka sebe su nazivali osovina Rim - Berlin - Tokio. Ova osovina stvorila je imperij koji je dominirao Europom, Sjevernom Afrikom, Azijom i Pacifikom, i koja se srušila završetkom 2. svjetskog rata. 10. travnja 1941. bivši austrougarski pukovnik Slavko Kvaternik izvršio je uspostavu NDH preko Radia Zagreb u 16 sati, proglas glasi:"Hrvatski narode! Božja providnost i volja našeg saveznika, te mukotrpna višestoljetna borba hrvatskog naroda i velika požrtvovnost našeg poglavnika dr. Ante Pavelića, te ustaškog pokreta u zemlji i inozemstvu, odredili su da danas pred dan uskrsnuća Božjeg sina uskrsne i naša Nezavisna Država Hrvatska. Pozivam sve Hrvate, u kojem god mjestu oni bili, a naročito sve časnike, podčasnike i momčad cjelokupne oružane snage i javne sigurnosti, da drže najveći red i da svi smjesta prijave zapovjedništvu oružane snage u Zagrebu mjesto gdje se nalaze, te da cijela oružana snaga smjesta položi zakletvu vjernosti Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i njenom poglavniku. Cjelokupnu vlast i zapovjedništvo cjelokupne oružane snage preuzeo sam danas kao opunomoćenik poglavnika. Bog i Hrvati! Za dom spremni!" Nezavisna Država Hrvatska je bila priznata od strane Njemačke i Italije 15. travnja 1941. godine. Nakon toga je Rimskim ugovorima od 18. svibnja 1941. Italiji prepušten veći dio Dalmacije i skoro svi jadranski otoci, područje sa oko 400.000 stanovnika, etnički gotovo stopostotno Hrvatsko. Područje NDH bilo je podijeljeno na talijansku i njemačku okupacionu zonu, određenu geopolitičkim i ekonomskim interesima sila osovine. Iako je NDH imala u svom nazivu pridjev nezavisna, ona nikad nikad nije bila potpuno nezavisna i samostalna u donošenju pojedinih odluka. Predsjedniče? Vi ste izjavili:"Hrvati su dva puta pobijedili i to moramo reći svima, našim prijateljima i našim neprijateljima." Kakve li samo pobjede dragi predsjedniče? Kakvog li dokaza nefašistoidnosti! Boli glava! Nadalje, dva dana poslije, 2. lipnja 1992. izjavio je ponavljajući se:"U Drugom svjetskom ratu Hrvati su dva puta pobijedili i mi nemamo razloga nikom se ispričavati. Ovo što skroz traže od Hrvata ajde, idite kleknuti na Jasenovac, kleknite ovdje mi nemamo pred kim što klečati, mi smo dva puta pobijedili, a svi drugi samo jednom. Mi smo pobijedili 10. travnja kad su sile Osovine priznale hrvatsku državu i pobijedili smo jer smo se našli poslije rata opet za pobjedničkim stolom..." Kako to danas strašno zvuči kada se čuje iz vaših ustiju, dragi predsjedniče. Na službenim predsjedničkim stranicama, Ured Predsjednika Republike Hrvatske, stoji da je 27.11.2006. otvoren Memorijalni muzej i Obrazovni centar (HINA) u Jasenovcu. Tog je dana dakle, osim dakako dragog nam predsjednika, u nazočnosti najviših predstavnika hrvatskih državnih vlasti, preživjelih logoraša, predstavnika političkih stranaka, diplomatskog zbora i vjerskih zajednica, otvoren novi stalni postav Memorijalnog muzeja i Obrazovni centar Spomen-područja Jasenovca. Osim predsjednika Vlade Ive Sanadera i predsjednika Hrvatskoga sabora Vladimira Šeksa, koji su svojom nazočnošću uveličali tu prigodu, i svojim izjavama dali obol na spomenutom otvorenju, hrvatski predsjednik Stjepan Mesić također je imao što nadodati. Istaknuo je kako je interes i nezaobilazna potreba današnje europske Hrvatske da mlada generacija i sve generacije koje će slijediti doznaju zašto je Jasenovac postao sinonim zločina, zašto s pravom kažemo da je tzv. Nezavisna Država Hrvatska bila zločinačka tvorevina. Po Mesićevim riječima, jedina mjera uspješnosti jasenovačkog muzeja sadržana je u pitanju hoće li neinformirani petnaestogodišnjak poslije obilaska shvatiti što je bio Jasenovac i hoće li pojmiti karakter režima koji je taj logor uspostavio. Pa kako bi jedan petnaestogodišnjak, pitam ja Vas, mogao shvatiti što je bio Jasenovac kada to niste shvaćali Vi, kada ste kao tadašnji najbliži suradnik predsjednika Tuđmana izjavljivali da smo "mi pobijedili 10. travnja kad su sile Osovine priznale hrvatsku državu" i da "mi nemamo pred kim što klečati". Po što ste onda došli u Jasenovac, danas, zajedno sa "najvišim predstavnicima hrvatskih državnih vlasti"? Izjavili ste još da "ako postoji mjesto u Hrvatskoj gdje ne smije biti ni najmanje sumnje o tome kako današnja Hrvatska gleda na ono što se događalo u Drugome svjetskom ratu, onda je to ovdje u Jasenovcu, ustvrdio je, dodajući kako tu nema ni najmanje prostora za relativiziranje ili umanjivanje zločina, genocida i holokausta, počinjenih pod krinkom hrvatskog imena. Za Jasenovac je rekao da mora vrijediti jedno jedino pravilo, a to je informiranje neinformiranih, prosvjećivanje zavedenih te konfrontiranje s onima koji povijest žele revidirati." To pravilo koje ste spomenuli, jedno jedino pravilo da budem precizniji, koliko dakle to pravilo treba dugo trajati, dok ne prodje novih 8-14 godina, a koje predstavlja raspon od Vaših izjava u Sydneyu do trenutka kada ste postali predsjednik Hrvatske, te do danas, kada ste ipak kleknuli i odali počast palim žrtvama!?! Mislim da je svaki komentar suvišan. Na kraju boravka u Jasenovcu rekli ste:"ovdje smije važiti samo jedan jedini zakon, a to je zakon istine." Riječi koje govore same za sebe. I sve napisano kao da nije dovoljno, niti 1941., 1992., a niti 27. studenog 2006., ovih dana, točnije 11. prosinca 2006., samo dva tjedna nakon Vašeg posjeta Jasenovcu, a u vrijeme kada je ipak do javnosti doprla ta snimka, Vi ste izjavili:"Ni uz najbolju volju takvoga govora se ne mogu sjetiti, ali ne isključujem mogučnost da sam u vrijeme kada je Hrvatska bila suočena s agresivnim Miloševićevim velikosrpstvom, ponesen raspoloženjem što je tada vladalo u hrvatskome vodstvu, mogao izreći nešto poput onoga što je prikazano." I na kraju cijele priče danas, 12. prosinca 2006., nevjerojatno, odjednom, kao da gledam crtić o medvjedu Tedu, a iz sjećanja dopiru poznate riječi..... A onda, iz svemira svrati dražesno, pjegavo biće i čarobnom prašinom udahne mu novo žiće. Na čarobnom oblaku majka prirode čudesne moći plašt mu podari. I tako...naš medvjed Ted postade SuperTed!!!!....našem predsjedniku odjednom sine ono čega se još jučer nije mogao sjetiti..."Ni uz najbolju volju takvoga govora se ne mogu sjetiti..." i objašnjava da se je našao na jednom predavanju "nabrijanih ljudi" kojima je morao objasniti da je pobijedio antifašizam, da priznavanje NDH 10. travnja nije kod njega u tom govoru dobilo "pozitivan predznak". Pa gospodine predsjedniče, i ja znam nekad biti nabrijan, ali ne očekujem da meni pričate jednu priču a akademicima drugu, seljaku treću, radniku četvrtu, vojniku petu, djeci tj. petnaestogodišnjaku šestu itd. Koliko onda Vi i vaši kolege političari imate priča u rukavu? Ispada da Vam braća Grimm i Hans Christian Andersen nisu ni do gležnja. I na kraju, zašto ste potegli veze i suspendirali trojicu urednika HTV-a, Danka Družijanića, Gorana Rotima i Petra Štefanića, koji su u svojim emisijama emitirali video-zapis Vašeg govora početkom 90-ih??? Ako nikada niste podupirali ustaški režim i veličali fašizam zašto primjenjujete njihove metode? Zar Vam nije dovoljno ono što se vidjeli u Jasenovcu? Te slike koje su sada postavljene kao stalan postav tog muzeja netko je i snimio, netko je sakupio podatke o njihovim imenima i svjedočanstva i strahote koje su preživjeli. Znate tko je obavljao taj posao? Pa novinari, razni reporteri, snimatelji i mnogi željni prave istine o tome što se je događalo u tom strašnom logoru. A Vi danas novinare koji obavljaju svoj posao suspendirate i oduzimate im pravo, i ne samo njima nego što je još bitnije i cijelom hrvatskom narodu, da iznesu istinu na vidjelo. Znam, reći ćete da ih niste Vi suspendirali nego Ravnateljstvo HRT-a, kojem je na čelu čovjek, koji zanimljivo, uskoro odlazi u diplomatsku misiju tamo gdje ga Vi pošaljete. Kako neobično?!? Evo i priloga zbog kojeg su spomenuti novinari suspendirani.Eto što reći na samom kraju ovog posta? Historia (est) testis temporum, lux veritatis, vita memoriae, magistra vitae, nuntia vetustatis. Povijest je svjedok vremena, svjetlo istine, život pamćenja, učiteljica života, glasnica starine. Nadam se da se povijest ovih prostora više nikada neće ponoviti, a najviše od svega se nadam da jednog dana ovu državu, našu Hrvatsku, neće voditi ljudi koji jedno pričaju, drugo misle a treće rade. Da će barem znati, ako već moraju da kradu, poštovati živote onih koji su stoljećima ginuli i davali živote, ugradili svoje kosti u njezine temelje, da će znati razliku između dobra i zla, moj predsjedniče! |
- 23:11 - Komentari (2) - Isprintaj - #
01.12.2006., petak
Hrvatska zbilja
Ponekad se pitam što bi se moralo dogoditi u ovoj našoj državi da ljudi shvate koga imaju na vlasti. Tužno je to kad je netko pored zdravih očiju slijep, a kada se to odnosi na mnoge tj. većinu nacije, ostaje samo da se svi zapitamo i zamislimo nad nama samima. U čemu je problem? U našem mentalitetu, suviše teškoj povijesti, geografskom položaju, slavenskim korijenima, politici moćnih koji nam kroje budućnost? No, ako se analizira svaki od tih aspekata gotovo ništa ne objašnjava nevjerojatnu glupost i nesposobnost hrvatskog naroda kada je u pitanju izbor onih koji će biti na vlasti i upravljati našom državom. Ako je mentalitet u pitanju, kako to da taj isti hrvatski narod kad radi u drugoj državi (od Austrije preko Australije do Amerike) glasi kao vrijedan, sposoban i marljiv. Taj isti narod ponekad provodi i cijeli svoj radni vijek u drugim državama i nerijetko se vraćaju sa pričama kako su odlazeći praznih džepova, pošteno i predano radeći, uspjeli i obogatili se. Znaći da priča sa mentalitetom ne stoji. Nadalje, ako je u pitanju teška i traumatična povijest, koja bi mogla obuhvatiti i ratove koji su se vodili na ovim prostorima, opet iznova, smatram da ta povijest ne može biti razlog tome. Tešku i traumatičnu povijest imale su i druge zemlje, sjetimo se samo Japana koji je bio gotovo potpuno ekonomski uništen i posramljen nakon 2. svjetskog rata i atomskih bombi bačenih na Hiroshimu i Nagasaki. I ne samo Japan, tu je primjer i Njemačke, slomljene i uništene u istom ratu. Danas su te dvije države druga i treća najrazvijenija zemlja svijeta. Geografski položaj nam isto nije izlika. Smješteni smo u gotovo samom središtu Europe, na sjecištu istoka i zapada, poznatih puteva starih rimljana, koji su za razliku od nas znali iskoristiti taj položaj. Između ostalog na balkanu se nalazi i Grčka, pa je u mnogo boljoj ekonomskoj poziciji od nas. Tu je i Slovenija, već sada daleko odmakla od nas. Slavenske korijene uopće ne bih uzimao za ozbiljno kao neki razlog našoj nesreći, upravo suprotno, pola Europe je istih korijena, od Rusa, Ukrajinaca, Poljaka, Čeha, Slovaka do Slovenaca, Makedonaca, Bugara i ostalih. Dok su između ostalog Česi bili gaženi pod sovjetskom čizmom u Hrvatskoj se u to vrijeme živjelo sa mnogo više slobode i znatno ekonomski bolje. Tek politiku moćnih nasprem našeg naroda mogu da uzmem u obzir, ali to je suviše opširna tema, iako ni to nije razlog našoj situaciji. Uzmimo za primjer Norvešku, te Švicarsku koja je ostala svoja, bez obzira na moćne države koje su je u prošlosti a i dan danas žele uklopiti u neke institucije.
(Napomena: ovaj post je objavljen kao komentar posta "Zabranjeni intervju Branimira Glavaša - Glavaš: NE ŽELIM SMRT NEGO PRAVDU", koji se nalazi na blogu http://zoompolitikon.blog.hr) |
- 20:32 - Komentari (3) - Isprintaj - #
25.11.2006., subota
Priča se nastavlja
Hrvatski vojnik ranjen gelerom - piše Večernji list u svojem subotnjem izdanju od 25.11.2006. Govori se kako je to prva hrvatska žrtva talibanskih napada na NATO kod Kandahara. I što reći na to? Svi oni koji su pratili situaciju, i koji nisu nasjeli lažima u koje nas je naša vlada željela uvjeriti, mogli su očekivati tako nešto. Da bi situacija bila još apsurdnija ni sada ne priznaju, kao što nisu niti 20. lipnja, da se na naše vojnike otvara vatra i da upadaju u talibanske zasjede. Ta priča od prije par mjeseci ne bi ni došla do javnosti da nije bilo hrabrog vojnika koji je na svoju ruku obavijestio hrvatske medije, i time se izložio opasnosti da bude izbačen iz vojske. Netko bi mogao reći da se ne događa ništa čudno, da su oni profesionalni vojnici i da se podrazumijeva da bi moglo biti ranjenih pa čak i mrtvih, s obzirom na to da su poslani u Afganistan, a zna se da tamo ima borbi. I zaista, argument bi bio na mjestu. No, to zaista jest čudna situacija s obzirom na to da nas naši političari uvjeravaju da hrvatski vojnici u Afganistanu ne sudjeluju u borbenim akcijama, da obavljaju obuku Afganistanske vojske, te osiguravaju vojnu bazu. Na kraju ispada da nitko ne govori istinu, no to nije ništa novo. Istinu nije govorila niti međunarodna koalicija tj. države koje stoje iza nje, kada su pokrenule inicijativu da se i Hrvatska pridruži međunarodnim snagama kako bi se ponovo uspostavio red i mir u toj državi. Kako isprazne riječi.Znači, ovako stoje stvari. Amerika je lagala svojoj naciji zašto je potrebno da se napadne Afganistan. Zatim su osnovali koaliciju kojoj su lagali zašto je nužno da im se pridruže (manjim državicama i kolonijama) ili je ta koalicija i sama suučesnik u tom zločinu (poznati američki saveznici). Tada su te države lagale svojim narodima zašto šalju svoje sinove u ratnu zonu i nadalje lažu što se to tamo događa. Za to je potrebno kontrolirati medije ili još bolje, ne dozvoliti im da dođu do informacija. Tada taj narod, zbunjen jer ne zna što da misli, prepušta stvar u ruke svojih vođa jer su ih i onako već izabrali. I na kraju hijerarhije, tu je pojedinac, kao naprimjer žena vojnika koji je ranjen u Afganistanu. Ona pak laže svojem četverogodišnjem sinu, možda zato jer je bolje da ne zna istinu (kako se ne bi bojao za tatu) niti bi je mogao shvatiti - osjećam tu neku simboliku, a možda zato što je ni sama ne zna. I tada to dijete izjavljuje da će tata doći kući (tek mu poslije Nove godine istječe šestomjesečna misija u Afganistanu) kada dođe Djed Mraz! Djed Mraz? Istinit kao i sve priče o Afganistanu, a koje nam pričaju mediji i strukture moći ovoga svijeta. |
- 18:39 - Komentari (1) - Isprintaj - #
10.11.2006., petak
Laži naše svagdašnje #2
Tipičan primjer onoga o čemu sam pisao u prethodnom postu našao sam na internetskim stranicama našeg najpoznatijeg dnevnog lista. Naime, Večernji list se drznuo objaviti, već početkom listopada, niz tekstova o tome gdje se zapravo nalaze naši vojnici u Afganistanu. Priča je dobila svoj nastavak kada je jedan od vojnika, pripadnika specijalnih vojnih postrojbi, kontaktirao s novinarima te ih upozorio na činjenicu da hrvatski vojnici nisu samo u Kabulu i okolici, kao što je dotad tvrdio državni vrh. Taj isti državni vrh tvrdio je da šalje kontingent vojnika u najmirniji dio, da osiguravaju izgradnju i obnovu zemlje nakon što su tom zemljom prohujale američke snage. Zašto je uopće došlo do intervencije "saveznika" u toj, "Bogu iza nogu", azijskoj zemlji? Ima mnogo teorija. Ona "službena" je daleko od istine, kako to već po ustaljenom obrascu biva, no o tome drugom prilikom. Hrvatska je, uz nekoliko drugih "kolonija" morala dokazati na čijoj se strani nalazi. Poznata vam je ona, "tko nije uz nas, protiv nas je", Busheva izjava, kojom je on (u biti korporacije koje stoje iza njega), želio na prepad okupiti što više saveznika u svoj križarski pohod. I gdje neće naša Hrvatska, stati uz takvu silu kao što je Amerika, kad su to učinile i mnogo veće zemlje.
Možda je taj čovjek mislio na to da neće biti lutka u predstavi između Amerike i tadašnjeg SSSR-a, i da neće slati svoje mladiće u neke ratove koji se ne tiću zemlje koju vodi. Upravo izašavši iz najvećeg rata koji je zadesio svijet, opet iznova prolijevati krv u nekim drugim ratovima, očito mu nije bila neka dobra zamisao. A kako je danas??? Hrvatska se još nije oporavila od Domovinskog rata, a ponajprije od posljedica pretvorbi i privatizacija, koje su se odvijale u tami, pod okriljem rata. I kao da to nije bilo dovoljno, i dan danas se piše o "hrabrim" generalima koji su brojali dolare, što od šverca drogom, oružjem, naftom, u biti svime što je tada vrijedilo, dok su im vojnici s druge strane zbrajali ranjene i mrtve. Od kuda im ti novci??? Da li to sadašnju vlast brine??? Od kuda Herr Flicku milijuni??? I tako dakle, dok se kod nas još ne zna tko je pravi branitelj, a tko glumi invalida, i PTSP-ovca, dok se otkrivaju oni koji nisu kročili nogom na ratište, naš državni vrh šalje vojnike u Afganistan. Čekaj malo, neka netko zaustavi film. Borimo se tamo u zemlji opijuma, pustinje i talibana, a od Domovinskog rata nas još peku rane. Ne znam, ali čini mi se da je naš državni vrh previše gledao Ramba, pa mu se svidjela ta akcija u Afganistanu, gdje je taj film i snimljen. Samo oni nisu poslali svoje sinove, nisu objasnili naciji zašto se politički poeni sakupljaju na životima mladića koji ne čuvaju naše more, naše planine, naše oranice i gore. Ili možda to zaista i čine, samo mi to ne možemo shvatiti. Gdje je nestalo ono "tuđe nećemo, svoje nedamo". Jest da zvuči izlizano, ali čini mi se da sam to čuo od onih koji danas, bez grižnje savjesti, šalju hrvatske vojnike da ginu po svijetu. Sve bi ovo bilo dovoljno samo po sebi da se izvuku određeni zaključci o našem vodstvu, da nije najnovijeg slučaja koji samo potvrđuje koga imamo na vlasti. Kako sam na početku posta i pisao, Večernji list je u svojem internetskom izdanju objavio gdje se zapravo nalaze naši vojnici, tj. primili su informacije o tome da su naši vojni specijalci u najopasnijem dijelu Afganistana gdje "čiste" sela od ekstremnih talibanskih skupina. Te informacije primili su od pripadnika Hrvatske vojske u misiji u Afganistanu, koji je nezadovoljan stanjem hrvatskog kontingenta, vjerojatno slao e-mailove hrvatskim medijima, dakle radi se o vojniku koji je "propjevao". On je želio ukazati na istinu, koja se prešućuje naciji, da nam državni vrh laže, i da su i njemu lagali kada su ga slali da služi svoj kruh u toj zemlji. I što dalje? Da se situacija ne bi previše zakomplicirala, potrebno je locirati "izdajicu" koji je "nadrapao" jer se usudio obratiti medijima, i to bez dozvole MORH-a. Obznaniti kakvo je stvarno stanje stvari nikome nije u interesu, osim hrvatskome narodu, koji zamislite vi to, nema pravo znati kuda se to šalju njihovi sinovi i čiji interesi se to tamo brane. Onom narodu koji sve to i financira, kako one koji im žele uskratiti tu informaciju, tj. državni aparat, tako i vojsku koja tamo ratuje. A možda tom narodu zaista i ne treba istina jer i ovako i onako izabrati će opet iste. Možda smo stvarno kao guske u magli, navikli da nam se laže, da nas kradu i varaju. Kad bi se ta magla digla, jadni ne bi znali kuda i kamo, te bi opet poželjeli uletjeti u novu maglu, jer nam je to, očito, sudbina. Što će se dogoditi sa tim "nesretnikom" koji je rekao istinu? Kao mogući ishod za vojnika koji je pisao novinarima vojna administracija spominje stegovni postupak, pa i nečasni otpust(!?!). O sličnoj situaciji pisao sam u prvom postu, kada sam naveo primjer rata u Vijetnamu, i informacija koje su procurile do američke javnosti. Tada je Amerika počela gubiti rat. Sumnjam da će naša javnost zbaciti sa vlasti ove koji nam kriju te informacije. Bilo je i gorih afera, ako se išta može uspoređivati sa kockanjem života hrvatskih mladića u tuđoj zemlji. Tko se još sjeća afere Verona, afere Brodosplit, afere Dubrovačka banka, afere Žužul, političko-radiološke afere dr. Andrije Hebranga i Shimadzua, afere Kamen Ingrad, afere Škver, afere dr. Asima Kurjaka, trenutnu aferu Glavaš, i još nebrojene druge koje su došle i prošle kroz naše medije. Dakle, za ovakvu situaciju nisu krivi samo mediji, koje i nadalje smatram najodgovornijima, nego i svi mi koji promatramo što nam se do događa sa državom. Ova afera vezana uz naše vojnike u Afganistanu dobit će svoj epilog na taj način da će se opet sve, po dobrom starom običaju ubrzo zataškati, kao da se ništa nije ni dogodilo. Mediji će zašutjeti, pojedincima će "maca popapati jezik". To će biti još jedna u nizu tema koje traju dan-dva. I do kada tako? Sve dok dovoljno ljudi ne ustane i kaže da tako više neće ići. Neka maglu prodaju drugima. |
- 22:30 - Komentari (3) - Isprintaj - #
02.11.2006., četvrtak
Laži naše svagdašnje
Čitajuci novine, kako one dostupne na kioscima tako i njihove pandane na Internetu, ljudi misle kako su informirani, svjesni događanja po svijetu. Takvih je mnogo, u stvari većina. U toj činjenici, da se dnevno tiska preko 450 000 000 dnevnih novina, leži i ključ koji razriješava sve dileme vezane uz pitanje kako upravljati masama. No kad govorim o novinama, ujedno mislim i na televiziju. Podrazumijeva se, naravno, da u toj distribuciji informacija najveću ulogu ima televizija, koja suvereno drži prvo mjesto na prijestolju, uz novine, Internet i radio. Danas gotovo svaka zemlja uz nacionalnu televiziju, što god izraz nacionalna značio, ima i još nekoliko domaćih. Što se ide zapadnije broj televizija raste, nažalost ne i količina istine u vijestima o kojima izvještavaju. Upravo je smiješno za koje se sve teme nalazi i televizija specijalizirana baš za to područje. Čovjek si zaista može misliti da nema toga što ne može saznati, bilo pritiskom gumba na daljinskom ili klikom miša. No, malo tko se pita koji put prijeđe ta informacija prije nego je ugleda na ekranu ili pročita u novinama.Dakle, uzevši nabrojane pod naziv mediji, ostaje neki isti okus kada se analizira ono što se pročita, sluša ili vidi. Istina, Internet kao medij koji sve brže raste, o čemu svjedoči i 100 000 000 stranica, razlikuje se od "ostatka ekipe", naravno ne posve ali ipak mnogo. Možda je tome razlog što je on ipak najmlađi od braće, pa se nisu stabilizirale strukture koje njime i upravljaju, čitaj manipuliraju, a možda i zato što je kao Buco iz Smogovaca, uvijek gladan i sve veći. Toliko velik da se vrlo lako izgubiš u moru informacija koje su "gore". Ali i tome ima rješenja, uncle Sam zna čemu služi pojas, tj. tražilica, pa tako pretraživanje u nadi za dobrom informacijom nije uvijek bas tako jednostavno. Nisu baš svuda isti rezultati pretraživanja, to priznaje čak i Google. Zašto? Odgovor je jednostavan. Ljudi se moraju informirati informacijama koje su im servirane na prikladan način, inače može doći do toga da se neki stričeki jako naljute pa počnu mahati katanama, i ima povrijeđenih-to bi bila riječ koju bi mediji upotrijebili. U stvari, došlo bi do pobuna i rijeka prosvjednika, mrtvih, zatvaranih, progonjenih i nestalih, kao u doba Vijetnama, kada su mediji bili ti koji su, prenoseći istinu o tome što se to dovraga dešava tamo tisućama milja od američkih domova, gdje umiru isto tolike tisuće mladih ljudi, koji su dakle uvelike doprinjeli tome da se Amerika povuče-opet riječ za medije, u biti izgubi jedan od najkrvavijih ratova što ga zemlja pamti. To je samo jedan u moru primjera koji govori o tome kolika je moć medija. Amerika danas, tj. tamošnji mediji u rukama korporacija&vlasti, poučena tom packom, ne namjerava, niti joj pada na pamet da se što slično dogodi u budućnosti. Ne daj Bože, da se iz Iraka vide tijela američkih mladića raznesenih od autobombi ili upucanih snajperom, da se prikažu deseci dnevno poginulih iračana, mahom civila, kako leže po cestama dok po njima lete muhe. Jednog prosječnog amerikanca to bi možda uznemirilo, omelo ga u planiranju koje će boje biti njegov porch (veranda), dok se nakon "ugodnog" ručka zavalio u još ugodniju "made in America" fotelju. To bi bila tragedija. No, mediji, premda nose različita imena, kao što sam i napisao, "zvuče" kao tri tenora, savršeno usklađena profesionalca, koji opijaju mase svojim markantnim glasom dok ih Mr. Dirigent tek ponekad malo mašući štapićem upozorava ako pogriješe. Ali ja nisam čuo da su pogriješili, možda zato što savršeno znaju što trebaju pjevati, a gospodin u crnom je tu tek kao podsjetnik, tj. figura iliti fikus. Neka mi tenori ne zamjere na usporedbi. Tu bi se Internet našao u nezgodnoj situaciji, kakva recimo zna biti kada u Lisinskom počnu zvoniti mobiteli u prvim redovima, za vrijeme nekog velikog koncerta. ZNA SE tko sjedi u njima. Ali o "našima" će još biti riječi nekom drugom prilikom. Smatram da Internet ima veliku priliku, nadam se da je neće propustiti, da postane (i nadam se ostane) jedino mjesto koje će davati prijeko potrebne doze istine o tome što se to zaista događa oko nas. To naravno prvenstveno ovisi o nama, koji ga posjećujemo i sudjelujemo u njegovom širenju. Nažalost toga su svijesni i "oni" u crnom koji upravljaju orkestrima i drže štapiće u ruci. Želim vjerovati da se Internet nikada neće uklopiti u tu ekipu. Za sada je situacija obećavajuća, koliko dugo će biti tako ne znam. Znam da im za televiziju nije trebalo puno.Biti će i onih koji se neće složiti sa ovim postom, ali u tome i jest ljepota Interneta, u tome i jest bit cijele priče. Diskutirati o tome što pišemo, mislimo, radimo i želimo je ono što se je nekada zvala demokracija i ono o čemu bi javni, otvoreni i transparentni mediji trebali težiti. O ovoj temi se može pisati mnogo, što i namjeravam činiti, i zato je svaki komentar poželjan. Šta reći na kraju? Laž postoji od kada postoji i čovjek, i nema onoga koji ne laže. ALI ovdje nisam pisao o tome kao o laži koju recimo izgovore prijateljice kada ih se pita koliko imaju "kila". Ovime sam želio ukazati na sveopću laž koja vlada danas, a koja ne skriva ili umanjuje suvišne kilograme nego ljudske živote, patnje i razaranja koja proživljavaju narodi, gladi od koje umiru milijuni, siromaštva koje nam je jako, jako blizu. Pogledajte malo tržnice, ulice danju i noću, kada penzioneri i ne samo oni kupe one boce, i ja ih znam sačuvati i odnijeti do dućana, ali ja to ne činim da bih preživio. O tome a i o mnogim "težim" stvarima ako se i čuje u medijima, obično priča traje par sekundi, tema jedan dan, ali nitko ne govori o razlozima, korijenima. Nitko ne postavlja pitanja, čega se boje??? Možda katana. |
- 21:45 - Komentari (3) - Isprintaj - #
Prosinac 2006 (2) Studeni 2006 (3) Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
"Onaj koji ne čita novine je neinformiran, onaj koji ih čita pogrešno je informiran." Zašto? Možda zato što većina vijesti ne otkriva pravu istinu. Zid između istine i laži grade oni koji znaju svoj posao i za to su dobro plaćeni.
Quotation/citati
The world is a dangerous place, not because of those who do evil, but because of those who look on and do nothing. Albert Einstein Take our politicians: they're a bunch of yo-yos. The presidency is now a cross between a popularity contest and a high school debate, with an encyclopedia of cliches the first prize. Saul Bellow Politicians are the same all over. They promise to build a bridge even where there is no river. Nikita Khrushchev Television is democracy at its ugliest. Paddy Chayefsky The darkest places in hell are reserved for those who maintain their neutrality in times of moral crisis. Dante Alighieri Always vote for principle, though you may vote alone, and you may cherish the sweetest reflection that your vote is never lost. John Quincy Adams Power tends to corrupt and absolute power corrupts absolutely. Lord Acton Free speech is not to be regulated like diseased cattle and impure butter. The audience that hissed yesterday may applaud today, even for the same performance. William O. Douglas So long as we have enough people in this country willing to fight for their rights, we'll be called a democracy. Roger Baldwin A liberal is a man or a woman or a child who looks forward to a better day, a more tranquil night, and a bright, infinite future. Leonard Bernstein Freedom means the opportunity to be what we never thought we would be. Daniel J. Boorstin Politics: A strife of interests masquerading as a contest of principles. The conduct of public affairs for private advantage. Ambrose Bierce The world will never have lasting peace so long as men reserve for war the finest human qualities. Peace, no less than war, requires idealism and self-sacrifice and a righteous and dynamic faith. John Foster Dulles The successful revolutionary is a statesman, the unsuccessful one a criminal. Erich Fromm I was a woman in a man's world. I was a Democrat in a Republican administration. I was an intellectual in a world of bureaucrats. I talked differently. This may have made me a bit like an ink blot. Jeane J. Kirkpatrick Many politicians are in the habit of laying it down as a self-evident proposition that no people ought to be free till they are fit to use their freedom. The maxim is worthy of the fool in the old story who resolved not to go into the water till he had learned to swim. Thomas B. Macaulay Turn on to politics, or politics will turn on you. Ralph Nader A leader has the vision and conviction that a dream can be achieved. He inspires the power and energy to get it done. Ralph Nader |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||